ESO-informacije na srpskom jeziku
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Stranica 2 / 2. Previous  1, 2

Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin sri lip 03, 2015 12:22 am

eso1517

22. APRIL 2015.
PRVI SPEKTAR VIDLJIVE SETLOSTI SA VANSOLARNE PLANETE

Koristeći HARPS mašinu za "lovljenje" planeta na ESO La Sija opservatoriji u Čileu, astronomi su po prvi put detektovali spektar vidljive svetlosti reflektovan sa jedne vansolarne planete. Ova posmatranja nam otkrivaju nove osobine ovog čuvenog objekta - do sada prve otkrivene vansolarne planete u okolini obične zvezde 51 Pegasi b. Rezultati ove tehnike obećavaju još bolja otkrića u budućnosti, posebno sa dolaskom naredne generacije instrumenata kao što su ESPRESSO na VLT-u, kao i budući teleskopi, npr. E-ELT.

Vansolarna planeta 51 Pegasi b [1] nalazi se na oko 50 svetlosnih godina od Zemlje u sazvežđu Pegaz. Otkrivena je 1995. godine i zauvek će ostati upamćena kao prva potvrđena vansolarna planeta koja kruži oko obične zvezde poput Sunca [2]. Smatra se da je ona predstavnik klase vrućih Jupitera, planete koje su relativno "obične", slične po masi i veličini sa Jupiterom, ali orbitiraju mnogo bliže svojoj zvezdi.

Nakon ovog poznatog i bitnog otkrića, više od 1900 vansolarnih planeta u 1200 planetarnih sistema su otkrivene, ali sada 20 godina nakon otkrića, 51 Pegasi b se vraća na scenu da bi nam još jednom ukazala na napredak u proučavanju vansolarnih planeta.
Tim koji je došao do ovog otkrića je pod vođstvom Jorge Martinsa sa Institute of Astrophysics and Space Sciences (IA) i Univerziteta u Portu, Portugal, koji je trenutno doktorand u ESO-u u Čileu. Koristili su instrument HARPS na ESO 3.6-metarskom teleskopu na La Sija opservatoriji u Čileu.

Trenutno, najviše korišćena metoda za ispitivanje atmosfera vansolarnih planeta je posmatranje spektra zvezde domaćina, filtriranog kroz atmosferu planete tokom tranzita - tehnika poznata pod imenom transmisiona spektroskopija. Alternativni pristup je posmatranje sistema kada zvezda prolazi ispred planete, koji prevashodno daje informacije o temperaturi vansolarne planete.
Nova tehnika ne zavisi od planetarnih tranzita te se porencijalno može koristiti za proučavanje mnogo više vansolarnih planeta. Tehnika dopušta da se spektar planete detektuje direktno u vidljivoj svetlosti, što znači da se može doći do njenih karakteristika koje su nedostupne svim drugim tehnikama.

Spektar zvezde domaćina se koristi kao osnova za potragu za sličnim svetlosnim tragom koji se očekuje da bude reflektovan od planete koja opisuje svoju eliptičnu putanju. Ovo je izuzetno težak zadatak jer je signal prigušen blještavom svetlošću zvezde domaćina.

Signal koji stiže sa planete se lako može pomešati i sa malim efektima i izvorima koji pripadaju šumu [3]. S obzirom na sve komplikacije, uspeh ove tehnike primenjen na HARPS-ove podatke o 51 Pegasi b, daje nam izuzetno vredan dokaz uspešnosti ovog koncepta.

Jorge Martins objašnjava: "Ovaj vid detekcije je od velike naučne važnosti, jer dozvoljava merenje mase planete kao i orbitalne inklinacije, što je izuzetno važno za puno razumevanje sistema. Takođe, na ovaj način se može proceniti refleksiona sposobnost planete tj. albedo, koji se može korisiti za dobijanje podataka o površini planete i atmosfere."

Planeta 51 Pegasi b ima masu koja je otprilike polovina Jupiterove i orbitu sa inklinacijom od oko devet stepeni u odnosu na pravac Zemljine [4]. Planeta je veća od Jupitera u prečniku i veoma dobro reflektuje svetlost. Ovo su standardne osobine planete tipa vrućeg Jupitera koja se nalazi blizu zvezde domaćina i izložena je stalnoj intenzivnoj zvezdanoj svetlosti.

HARPS je bio od vitalne važnosi za rad ovog tipa, ali je činjenica da su rezultati dobijeni zahvaljujući ESO 3.6-metarskom teleskopu, koji ima ograničene mogućnosti u okviru ove thehnike, veoma značajna vesti za astronome. Postojeća oprema će biti prevaziđena i zamenjena mnogo naprednijim instrumentima na većim teleskopima poput ESO-ovog  Veoma velikog teleskopa i budućeg Evropskog izuzetno velikog teleskopa [5].

"Sa nestrpljenjem očekujemo prvu svetlost na ESPRESSO sketrografu na VLT-u kada ćemo moći da sprovedemo detaljniju studiju ovog i drugih planetarskih sistema", zaključuje Nuno Santo, sa IA i Univerziteta u Portu, koji je ko-autor ovog rada.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1517a

Beleške
[1] I 51 Pegasi b i zvezda domaćin 51 Pegasi su među objektima slobodnim širokim narodnim masama za imenovanje u sklopu IAU’s NameExoWorlds takmičenja.

[2] Dva ranije detektovana planetarna objekta su nađena u ekstremnim uslovima okoline pulsara.

[3] Izazov je sličan pokušaju da proučavate slab odsjaj koji se reflektuje od malog instekta koji leti oko udaljenog i jarkog izvora svetlosti.

[4] Ovo znači da ravan u kojoj se nalazi orbita planete vidimo bočno sa Zemlje, iako ovo nije dovoljno da bi moglo da dodje do tranzita.

[5] ESPRESSO na VLT-u, a kasnije i mnogo jači instrumenti na mnogo većim teleskopima poput E-ELT-a, dovešće do značajnog povećanja preciznosti i moći prikupljanja svetlosti, omogućujući detekciju manjih vansolarnih planeta, kao i detaljnijem pregledaju podataka planeta sličnih 51 Pegasi b.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 8:57 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin uto lip 02, 2015 11:38 pm

eso1516

16. APRIL 2015.
DZINOVSKE GALAKSIJE ODUMIRU POLAZECI OD CENTRA


Astronomi su po prvi put pokazali kako su skupine zvezda u „mrtvim galaksijama” zamrle milijardama godina ranije. Veoma veliki teleskop ESO-a i,,Habl” (NASA/ESA) su otkrili da nakon tri milijarde godina posle Velikog praska ove galaksije i dalje stvaraju zvezde na svojim spoljnim stranama, dok to više ne čine u unutrašnjim delovima. Izgleda da je gašenje procesa stvaranja zvezda počelo u jezgrima galaksija i onda se proširilo na njene spoljne delove. Rezultati će biti objavljeni 17. aprila 2015. godine u časopisu Science.

Najveća astrofizička misterija zasniva se na tome kako velike stabilne eliptične galaksije, tipične za savremeni univerzum, gase  nekad svoje vrlo brze procese stvaranja zvezda. Takvi zvezdani kolosi, obično zvani sferoidima zbog svog oblika, obično se sastoje od zvezda koje su deset puta gušće smeštene u centralnim delovima galaksije nego što to slučaj sa Mlečnim putem, našom galaksijom. Takođe, njihova masa je deset puta veća od mase galaksije u kojoj se nalazi naša planeta.

Astronomi nazivaju ovakve galaksije crvenim i zamrlim zato što se one sastoje od širokog dijapazona starih crvenih zvezda i zato što im nedostaju plave zvezde. Takve galaksije ne pokazuju znake formiranja novih zvezda.

Procenjena starost samih zvezda ukazuje na to da su njihove galaksije prestale da stvaraju nove zvezde pre deset milijardi godina. Prestanak stvaranja novih zvezda se dogodio kada je proces njihovog nastajanja u univerzumu bio na vrhuncu i kada su ostale galaksije formirale svoje zvezde dvadeset puta brže nego što to čine danas.

"Veliki mrtvi sferoidi se sastoje od polovine zvezda koje je univerzum stvorio tokom svog postojanja”, kazao je Sandro Takela sa ciriškog ETH-a, jedan od glavnih autora ovog rada. „Mi ne možemo da tvrdimo da razumemo kako se univerzum razvijao i postao ono što danas jeste ukoliko ne razumemo zašto su te galaksije takve kakve jesu."

Takela je sa svojim kolegama ispitao ukupno 22 galaksije koje su različitih masa i koje su nastale oko tri milijarde godina nakon Velikog praska [1]. Instrument SINFONI koji se nalazi na ESO Veoma velikom teleskopu je prikupio snimke ovih galaksija pokazujući precizno gde su one stvarale svoje zvezde. SINFONI može da obavi precizna merenja udaljenih galaksija zahvaljujući sistemu adaptivne optike koji onemogućava dobijanje mutniih snimke koji su posledica uticaja Zemljine atmosfere.

Istraživači su takođe koristili teleskop „Habl” (NASA/ESA) kako bi posmatrali ove galaksije služeći se prednostima njegovog položaja u svemiru jer se nalazi iznad remetilačke atmosfere naše planete. WFC3 kamera teleskopa  „Habl” je napravila infracrvene snimke koji pokazuju prostorni raspored starih zvezda u okviru galaksija koje stvaraju nove zvezde.

„Ono što je neverovatno jeste činjenica da je sistem adaptivne optike  koji poseduje SINFONI u velikoj meri uklonio atmosferske efekte i doneo informaciju o mestu stvaranja novih zvezda, a to je učinjeno istom preciznošću kojom  „Habl” donosi snimke raspoređivanja zvezdane mase”, zaključila je Marsela Karolo koja je takođe sa ETH-a i koja je učestvovala u ovom istraživanju.
Prema najnovijim podacima, najveće galaksije zadržavaju stabilan broj zvezda koje stvore na svojim spoljnim stranama. U njihovim natrpanim i usto zbijenim jezgrima stvaranje novih zvezda je već prestalo.

„Najnovija priroda procesa prestanka formiranja novih zvezda u masivnim galaksijama će ukazati na mehanizme koji se nalaze u pozadini toga, o čemu su astronomi dugo vodili raspravu”, tvrdi Alvio Renzini iz Opservatorije u Padovi, dela Italijanskog nacionalnog instituta za astrofiziku.

Po vodećoj teoriji materija od kojih nastaju zvezde bivaju raznesene naletima energije koji oslobađa supermasivna crna rupa iz centra galaksije koja postepeno proždire materiju. Drugu ideju predstavlja sveži gas koji prestaje da prožima galaksiju ostavljajući je bez dovoljno snage da stvara nove zvezde i takva galaksija postepeno postaje umrtvljeni crveni sferoid.

"Postoji mnogo različitih teoretskih pretpostaviki o fizičkim mehanizmima koje vode do odumiranja masivnih sferoida”, kaže ko-autor Nataša Forster Šrejber sa Instinuta za ekstraterestrijalnu fiziku „Maks Plank” u nemačkom gradu Garhingu. „Otkriće gašenja procesa stvaranja zvezda koje počinje u centralnim delovima i proširuje se na spoljne delove galaksije je važan iskorak u shvatanju zašto univerzum izgleda ovako kako izgleda danas.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1516a

Beleške
[1] Univerzum je star oko 13,8 milijardi godina, tako da su galaskije koje Takela proučava sa kolegama stare oko deset milijardi godina.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 12:24 am; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin uto lip 02, 2015 11:30 pm

eso1515

16. APRIL 2015.
DO SADA NAJBOLJI POGLED NA OBLAK PRAŠINE, KOJI JE PROLETEO PORED CRNE RUPE
U CENTRU MLEČNOG PUTA


Maja 2014. godine, gasoviti oblak prašine, G2 se priblizio supermasivnoj crnoj rupi u centru Mlečnog Puta,  toliko blizu, kao nikada do sada – i to je dobro podneo, očito bez oštećenja. Najbolja merenja ovog objekta uopšte, sprovedena sa Very Large Teleskopom od ESO, od strane naučnog tima Univerziteta u Kelnu i pokazuju da G2 prilikom prolaska nije bio primetno rastegnut i da je i dalje veoma kompaktan. Najverovatnije se radi o mladoj zvezdi sa masivnim jezgrom koja još uvek prikuplja materiju. Sama crna rupa do sada nije pokazala pojačanje aktivnosti.

Supermasivna crna rupa sa masom koja je četri miliona puta veća od mase Sunca, nalazi se u srcu Mlečnog Puta. Okružena je malom grupom svetlih zvezda. Uz to je tokom prošlih nekoliko godina praćen tajanstven oblak prašine nazvan G2, koji se kretao u pravcu crne rupe. Najveća blizina, koja se označava i kao peribotron, dogodila se u maju 2014. godine.

S obzirom na jake privlačne sile u ovoj oblasti snažne gravitacije, pretpostavljalo se, da će oblak biti rastrgnut i razasut duž njegove orbite. Jedan deo ove materije bi onda nahranio crnu rupu, što bi dovelo do iznenadnog bljeska ili drugih pokazatelja, da je taj monstrum upravo imao neobičan obrok. Da bi se ovaj redak dogadjaj posmatrao, grupa astronoma je sa velikim teleskopima u toku proteklih godina, svuda u svetu sistematski pažljivo istraživala oblast u galaktičkom centru.

Medju njima se nalazio i tim oko Andreasa Eckarta sa Univerziteta u Kelnu, koji je tu oblast godinama posmatrao sa Very Large Teleskopom (VLT) od ESO, [1] uključujući i nova posmatranja za vreme kritične faze izmedju februara i septembra 2014. godine, dakle kratko pre i posle peribotron-dogadjaja. Rezultati novih posmatranja se poklapaju sa ranijim posmatranjima sa Kek-teleskopom na Havajima. [2]

Snimci u infracrvenom svetlu koje potiče od svetlucavog vodonika, dokazuju, da je oblak i pre i posle svog najvećeg približavanja crnoj rupi, bio i ostao kompaktan.

SINFONI-instrument na VLT-u ne pruža samo veoma oštre slike, nego i rastavlja infracrveno svetlo u njegove spektralne boje i sa time omogućuje odredjivanje brzine oblaka. [3] Tako je otkriveno da se oblak, posle najvećeg približavanja, kretao brzinom od oko deset miliona kilometara na sat u suprotnom pravcu od Zemlje.  Pošto je obišao crnu rupu, kretao se prema merenjima, brzinom od dvanaest miliona kilometara na sat u pravcu Zemlje.

Florijan Peissker, doktorant na Univerzitetu u Kelnu, koji je obavio najveći deo merenja kaže: „Biti na teleskopu i pri tome posmatrati kako podaci pristižu u stvarnom vremenu, bilo je fascinirajuće iskustvo. „ Monika Valencia-S. postdoktorantkinja i takodje sa Univerziteta u Kelnu, koja se bavila zahtevnom obradom podataka, dodaje: „Bilo je upečatljivo gledati, kako svetlucanje iz oblaka prašine, pre i posle tačke najvećeg približavanja ostaje jednake jačine.“

Iako su ranija posmatranja davala utisak da je G2 izobličen, nova posmatranja nisu potvrdila da je oblak značajno promenjen. Niti je bio vidljivo razvučen, niti su merene brzine drugačije rasporedjene.

Dodatnim posmatranjima sa SINFONI-instrumentom, tim je napravio niz posmatranja polarizacije svetla, koje potiče iz oblasti supermasivne crne rupe, sa NACO-instrumentima na VLT-u. Ova, do sada, najbolja posmatranja pojašnjavaju, da je ponašanje materije, koja je povučena u pravcu crne rupe, veoma stabilno i – da do sada – nije bilo smetnji od usisane materije iz G2-oblaka.

Otpornost oblaka prašine prema ekstremnim gravitacionim privlačnim silama tako blizu crne rupe je takva, da će pre okružiti jedan gust objekt koji ima masivno jezgro, nego da se radi o paperjastom slobodnom letećem oblaku. Ovu tezu potvrdjuje činjenica, da do sada fali dokaz da se monstrum u centru hrani materijom, jer bi to inače dovelo da svetlije pojave i pojačane aktivnosti.

Andreas Eckart sumira nove podatke ovako: „Mi smo pogledali najnovije podatke, posebno one iz faze iz 2014. godine, kada je bilo najveće približavanje crnoj rupi. Ne možemo da potvrdimo značajno širenje  izvora. On se bez sumnje ne ponaša kao oblak prašine bez jezgra. Polazimo od toga, da se radi o mladoj zvezdi koja je ušuškana u prašinu.“

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1515a

Beleške
[1] Ovde se radi o veoma zahtevnim posmatranjima, jer je oblast sakrivena iza gustog oblaka prašine, što donosi potrebnu posmatranja u infracrvenom svetlu. Pri tome se ovakvi dogadjaji javljaju veoma blizu crne rupe, zbog čega je potrebno korištenje adaptivne optike, da bi se dobile slike koje su dovoljno oštre. Tim naučnika je iskoristio SINFONI-instrument i NACO-instrument na Very Large Teleskopu od ESO, kako bi mogli da posmatraju oblast oko centralne crne rupe.

[2] Nova merenja sa VLT su oba oštrija (jer su napravljena u oblasti kratkotalasnih dužina) i sadrže dodatna merenja brzine putem SINFONI i polarizaciona merenja sa NACO-instrumentom.

[3] Pošto se oblak prašine kreće relativno prema Zemlji – pre tačke najveće blizine crnoj rupi, od Zemlje i posle toga, prema Zemlji, Doplerov efekat menja posmatrane talasne dužine svetla. Te promene talasnih dužina mogu da se mere sa osetljivim spektrografima, kao što je SINFONI-instrument na VLT-u. Takodje je moguće meriti rasipanje brzina materije, koje su bile očekivane, kada bi se oblak duž svoje putanje u velikoj meri raširio, kako je u prošlosti već izveštavano.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin uto lip 02, 2015 11:13 pm

eso1514sr

15. APRIL 2014.
PRVI ZNACI TAMNE MATERIJE KOJA INTERREAGUJE SAMA SA SOBOM?


Izgleda da je tamna materija po prvi put uočena kako interaguje sama sa sobom, a da se to ne dešava putem sile gravitacije. Posmatranja galaksija koje se sudaraju uz pomoć ESO Veoma velikog teleskopa i NASA/ESA Habl svemirskog teleskopa dovela su do prvih intrigantnih nagoveštaja o prirodi ove misteriozne komponente univerzuma.

Koristeći MUSE instrument na ESO-ovom teleskopu VLT u Čileu, zajedno sa slikama sa Habla u orbiti, tim astronoma je proučavao simultane sudare četiri galaksije u jatu galaksija Abell 3827. Tim je uspeo da mapira masu u sistemu i uporedi raspodelu tamne materije sa pozicijom luminoznih galaksija.

Iako se tamna materija ne može posmatrati, tim je dedukcijom došao do njene lokacije koristeći se tehnikom pod nazivom gravitaciona sočiva. Sudar se igrom slučaja odigravao tačno ispred mnogo udaljenijeg, sa sudarom nepovezanog, izvora. Masa tamne materije u okolini galaksija u sudaru dovela je do distrozije u vreme-prostor kontinuumu, skrećući svetlost udaljene galaksije iz pozadine sa njene originalne putanje - što je dovelo do distorzije slike u karakteristični lučni oblik.

Naše trenutno viđenje galaksija je takvo da se one nalaze unutar grudvi tamne materije. Da nema vezujućeg svojstva gravitacije tamne materije, galaksije poput Mlečnog puta bi se raspale usled sopstvene rotacije. Da bi se ovo sprečilo, 85% mase univerzuma [1] mora postojati u vidu tamne materije, međutim njena prava priroda i dalje je misterija.

U ovoj studiji, istraživači su posmatrali četiri galaksije u sudaranju, i primetili su da grudvasti omotač tamne materije jedne od njih "kasni" za galaksijom koju okružuje. Tamna materije je trenutno 5000 svetlostnih godina (50 000 miliona miliona kilometara) iza same galaksije - NASA-inom Vojadžeru bi trebalo 90 miliona godina da se udalji od Mlečnog puta na toliku razdaljinu.

"Kašnjenje" tamne materije za galaksijom kojoj pripada je predviđeno u toku sudara ukoliko tamna materija, čak i minimalno, interaguje sama sa sobom, posredstvom neke sile koja nije gravitaciona [2]. Interakcija tamne materije putem sile koja nije gravitaciona nije zabeležena nikada ranije.

Glavni autor Richard Massey sa Durham Univerziteta objašnjava: "Ranije smo mislili da tamna materija samo sedi unaokolo i gleda svoja posla, osim što deluje gravitaciono. Međutim, ako tamna materija usporava tokom sudara, to bi mogao biti prvi dokaz postajanja bogatog sveta fizike u tamnom sektoru - sakriveni univerzum svuda oko nas".

Naučnici naglašavaju da će biti potrebna dodatna istraživanja drugih mehanizama koji mogu da proizvedu ovakvo "kašnjenje". Posmatranja više galaksija i kompijuterske simulacije sudara galaksija će biti sledeći korak.

Član tima Liliya Williams sa Univerziteta u Minesoti dodaje: "Mi znamo da tamna materija postoji zbog načina na koji interaguje gravitaciono, pomažući u oblikovanju univerzuma, ali i dalje znamo sramotno malo o tome šta je ona zapravo. Naša posmatranja ukazuju na to da tamna materija možda interaguje silama koje nisu gravitacija, što znači da ćemo možda moći da isključimo neke od teorija koje objašnjavaju prirodu tamne materije".

Ovi rezultati se nadovezuju na skorašnje rezultate studije u kojoj je tim posmatrao 72 sudara jata galaksija [3] i pronašao da tamna materija veoma malo interaguje sama sa sobom. Nova studija se, međutim bavi kretanjem individualnih galaksija, a ne jatima. Naučnici tvrde da su sudari između ovih galaksija trajali duže od onih u prethodnoj studiji - dozvoljavajući efektima koji su tek deo sile trenja da se nagomilaju tokom vremena i dovedu do merljivog efekta kašnjenja [4].

Zajedno, ovi rezultati daju okvire unutar kojih po prvi put možemo definisati ponašanje tamne materije. Tamna materija interaguje više od ovoga, ali manje od onoga. Massey dodaje: "Konačno se približavamo tamnoj materiji sa svih strana, od dole i od gore - "sabijamo" naše znanje iz dva pravca".

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1514a

Beleške
[1] Astronomi su izračunali da se ukupna masa/energija univerzuma deli u sledećim razmerama: 68% tamna enerija, 27% tamna materija i 5% "obična" materija. Vrednost od 85% se odnosi na frakciju "materije" koja je tamna.

[2] Kompjuterske simulacije pokazuju da dodatno trenje kao posledica sudara usporava tamnu materiju. Priroda ove interakcije je nepoznata; može biti posledica poznatog efekta neke egzotične nepoznate sile. Sve što se za sada može reći je da se ne radi o gravitaciji. Sve četiri galaksije su se možda odvojile od pripadajuće tamne materije. Međutim, mi imamo dobra merenja samo za jednu od njih, jer je, igrom slučaja dobro postavljena u odnosu na pozadinu i dolazi do efekta gravitacionog sočiva. Za ostale tri galaksije ovaj efekat i odgovarajuće slike su dalje, pa su ograničenja za određivanje lokacije njihove tamne materije preslaba da bi se izvukao statistički značajan zaključak.

[3] Jata galaksija sadrže i do hiljadu individualnih galaksija.

[4] Glavna nesigurnost u rezultatima leži u vremenu trajanja sudara: trenje koje usporava tamnu materiju može biti veoma slaba slika koja deluje preko milijardu godina, ili relativno jaka sila koja deluje "samo" 100 miliona godina.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 1:48 am

eso1513sr

8. APRIL 2015.
KOMPLEKSNI ORGANSKI MOLEKULI U MLADOM ZVEZDANOM SISTEMU
Tragovi koji ukazuju da su sastavne hemijske komponente života svuda univerzalne


Po prvi put, astronomi su otkrili prisustvo kompleksnih organskih molekula, sastavnih komponenti života, u protoplanetarnom disku koji okružuje mladu zvezdu. Ovo otkriće, koje je načinila ALMA (Atacama Large Millimeter/submillimeter Array), potvrđuje da uslovi u kojima su nastali Zemlja i Sunce nisu jedinstveni u svemiru. Rezultati su objavljeni 9. aprila 2015. godine u novom izdanju časopisa "Nature".

Najnovije opservacije teleskopa ALMA otkrivaju da protoplanetarni disk, koji okružuje mladu zvezdu MWC 480[1] sadrži velike količine acetonitrila (CHCN), kompleksnog molekula sačinjenog od ugljenika. Oko zvezde MWC 480 ima dovoljno acetonitrila da napuni sve okeane na Zemlji. Ovaj molekul i njegova jednostavnija verzija, cijanovodnična kisleina (HCN), pronađeni su u hladnim predelima novog diska formiranog oko mlade zvezde, u regionu za koji astronomi veruju da je sličan Kojperovom pojasu - carstvu ledenih planetezimala i kometa u našem Sunčevom sistemu, iza orbite Neptuna.

Komete zadržavaju iskonske zapise ranog hemijskog sastava Sunčevog sistema, iz perioda formiranja planeta. Smatra se da su komete i asteroidi iz spoljašnjeg Sunčevog sistema doneli mladoj Zemlji vodu i organske molekule, na taj način pomažući da se postavi scenografija za razvoj primitvnog života. ”Istraživanja kometa i asteroida pokazuju da je sunčeva maglina, iz koje su nastali Sunce i planete, bila bogata vodom i kompleksnim organskim jedinjenjima," primećuje Karin Uberg, astronom sa Harvardskog centra za astrofiziku u Kembridžu, Masačusets, SAD, vođa istraživanja.

"Sada imamo još bolji dokaz da je ovaj isti hemijski sastav postoji i u drugim delovima svemira, u regionima u kojima može da nastane Sunčev sistem sličan našem." Ovo je posebno interesantno, dodaje Ubergova, jer su molekuli oko MWC 480 nađeni u sličnim koncentracijama kao u kometama iz Sinčevog sistema.

Zvezda MWC 480, koja je skoro duplo masivnija od Sunca, nalazi se na oko 455 svetlosnih godina u pravcu regiona u kojem se formiraju zvevzde u sazvežđu Bika. Disk koji je okružuje, nalazi se u veoma ranoj fazi razvoja - koji je nastao iz hladnog i mračnog oblaka gasa i prašine. Istraživanja koja sprovodi ALMA, kao i drugi teleskopi, tek treba da detektuje jasan znak formacije planeta, iako opservacije veće rezolucije mogu da pokažu strukture slične kao u HL Tauri, koja je sličnih godina.

Astronomi već neko vreme znaju da su hladni, mračni međuzvezdani oblaci veoma efikasne fabrike kompleksnih organskih molekula - uključujući i grupu molekula koje nazivamo cijanidi. Cijanidi, a posebno acetonitrili, su veoma značajni jer sadrže ugljenično-azotne veze, koje su ključne za nastanak amino kisleina, sastavnih delova proteina i života.

Do sada, ostalo je nejasno, da li ovi kompleksni organski molekuli nastaju i preživljavaju u dramatičnom okruženju oko tek formirane zvezde, u kojem udarni talasi i radijacija lako mogu da raskinu hemijske veze. Upošljavajući neverovatnu osetljivost teleskopa ALMA [2], iz poslednjih opservacija astronomi mogu da vide da ovi molekuli ne samo da preživljavaju, nego cvetaju.

Vrlo je važno primetiti da su molekuli koje je detektovala ALMA mnogo zastupljeniji nego u međuzvezdanim oblacima. Ovo astronomima govori da su protoplanetarni diskovi veoma efikasni kada je formiranje kompleksnih organskih molekula u pitanju i da su u stanju da ih stvore u veoma kratkom vremenskom roku[3].

Kako ovaj sistem bude nastavljao da se razvija, astronomi spekulišu da je verovatno da će se organski molekuli "zaključani" u kometama i drugim ledenim telima, transportovati u okruženja pogodnija za nastanak života.
"Proučavajući vansolarne planete, znamo da Sunčev sistem nije jedinstven po pitanju broja planeta ili prisustva vode," zaključuje Ubergova. "Sada nam je jasno da nismo jedinstevni u smislu organske hemije. Još jednom smo naučili, da nismo toliko specijalni. Sa stanovišta života u svemiru, ovo su sjajne vesti."

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1513a


Beleške
[1] Ova zvezda stara je tek jedan milion godina. Poređenja radi, Sunce je staro više od 4 milijarde godina. Naziv zvezde MWC 480 odnosi se na Mount Wilson Catalog B i A zvezda, koje imaju sjajne linije vodonika u svojim spektrima.

[2] ALMA može da detektuje slabašni milimetarski signal koji emituju molekuli u svemiru. Za ove nedavna posmatranja, astronomi su koristili samo deo od ukupno 66 antena, kada je teleskop radio u konfiguraciji najniže rezolucije. Dalja proučavanja ovog i drugih protoplanetarnih oblaka sa punim kapacitetima teleskopa ALMA, otkriće dodatne detalje o hemijskoj i strukturnoj evoluciji zvezda i planeta.

[3] Ovakva ubrzana formacija, ključna je kako bi nadjačala spoljašnje sile koje bi inače pokidale molekule. Takođe, ovi molekuli su detektovani u relativno mirnom delu diska, prema grubim procenama izmeđi 4,5 i 15 milijardi kilometara od centralne zvezde. Iako veoma udaljeno za merila Sunčevog sistema, skalirano na sistem zvezde MWC 480, to bi otprilike bio region u kojem se formiraju zvezde.


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:48 pm; ukupno mijenjano 4 put/a.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 1:22 am

eso1512sr

26. MART 2015.
DO SADA NAJBOLJI POGLED NA OBLAK PRAŠINE,
KOJI JE PROLETEO PORED CRNE RUPE U CENTRU MLEČNOG PUTA


Posmatranja sa VLT potvrdjuju, da je G2 dobro podneo približavanje i da je kompaktan objekt. Maja 2014. godine, gasoviti oblak prašine, G2 se priblizio supermasivnoj crnoj rupi u centru Mlečnog Puta,  toliko blizu, kao nikada do sada – i to je dobro podneo, očito bez oštećenja. Najbolja merenja ovog objekta uopšte, sprovedena sa Very Large Teleskopom od ESO, od strane naučnog tima Univerziteta u Kelnu i pokazuju da G2 prilikom prolaska nije bio primetno rastegnut i da je i dalje veoma kompaktan. Najverovatnije se radi o mladoj zvezdi sa masivnim jezgrom koja još uvek prikuplja materiju. Sama crna rupa do sada nije pokazala pojačanje aktivnosti.

Supermasivna crna rupa sa masom koja je četri miliona puta veća od mase Sunca, nalazi se u srcu Mlečnog Puta. Okružena je malom grupom svetlih zvezda. Uz to je tokom prošlih nekoliko godina praćen tajanstven oblak prašine nazvan G2, koji se kretao u pravcu crne rupe. Najveća blizina, koja se označava i kao peribotron, dogodila se u maju 2014. godine.

S obzirom na jake privlačne sile u ovoj oblasti snažne gravitacije, pretpostavljalo se, da će oblak biti rastrgnut i razasut duž njegove orbite. Jedan deo ove materije bi onda nahranio crnu rupu, što bi dovelo do iznenadnog bljeska ili drugih pokazatelja, da je taj monstrum upravo imao neobičan obrok. Da bi se ovaj redak dogadjaj posmatrao, grupa astronoma je sa velikim teleskopima u toku proteklih godina, svuda u svetu sistematski pažljivo istraživala oblast u galaktičkom centru.

Medju njima se nalazio i tim oko Andreasa Eckarta sa Univerziteta u Kelnu, koji je tu oblast godinama posmatrao sa Very Large Teleskopom (VLT) od ESO, [1] uključujući i nova posmatranja za vreme kritične faze izmedju februara i septembra 2014. godine, dakle kratko pre i posle peribotron-dogadjaja. Rezultati novih posmatranja se poklapaju sa ranijim posmatranjima sa Kek-teleskopom na Havajima. [2]

Snimci u infracrvenom svetlu koje potiče od svetlucavog vodonika, dokazuju, da je oblak i pre i posle svog najvećeg približavanja crnoj rupi, bio i ostao kompaktan.

SINFONI-instrument na VLT-u ne pruža samo veoma oštre slike, nego i rastavlja infracrveno svetlo u njegove spektralne boje i sa time omogućuje odredjivanje brzine oblaka. [3] Tako je otkriveno da se oblak, posle najvećeg približavanja, kretao brzinom od oko deset miliona kilometara na sat u suprotnom pravcu od Zemlje.  Pošto je obišao crnu rupu, kretao se prema merenjima, brzinom od dvanaest miliona kilometara na sat u pravcu Zemlje.

Florijan Peissker, doktorant na Univerzitetu u Kelnu, koji je obavio najveći deo merenja kaže: „Biti na teleskopu i pri tome posmatrati kako podaci pristižu u stvarnom vremenu, bilo je fascinirajuće iskustvo. „ Monika Valencia-S. postdoktorantkinja i takodje sa Univerziteta u Kelnu, koja se bavila zahtevnom obradom podataka, dodaje: „Bilo je upečatljivo gledati, kako svetlucanje iz oblaka prašine, pre i posle tačke najvećeg približavanja ostaje jednake jačine.“

Iako su ranija posmatranja davala utisak da je G2 izobličen, nova posmatranja nisu potvrdila da je oblak značajno promenjen. Niti je bio vidljivo razvučen, niti su merene brzine drugačije rasporedjene.

Dodatnim posmatranjima sa SINFONI-instrumentom, tim je napravio niz posmatranja polarizacije svetla, koje potiče iz oblasti supermasivne crne rupe, sa NACO-instrumentima na VLT-u. Ova, do sada, najbolja posmatranja pojašnjavaju, da je ponašanje materije, koja je povučena u pravcu crne rupe, veoma stabilno i – da do sada – nije bilo smetnji od usisane materije iz G2-oblaka.

Otpornost oblaka prašine prema ekstremnim gravitacionim privlačnim silama tako blizu crne rupe je takva, da će pre okružiti jedan gust objekt koji ima masivno jezgro, nego da se radi o paperjastom slobodnom letećem oblaku. Ovu tezu potvrdjuje činjenica, da do sada fali dokaz da se monstrum u centru hrani materijom, jer bi to inače dovelo da svetlije pojave i pojačane aktivnosti.

Andreas Eckart sumira nove podatke ovako: „Mi smo pogledali najnovije podatke, posebno one iz faze iz 2014. godine, kada je bilo najveće približavanje crnoj rupi. Ne možemo da potvrdimo značajno širenje  izvora. On se bez sumnje ne ponaša kao oblak prašine bez jezgra. Polazimo od toga, da se radi o mladoj zvezdi koja je ušuškana u prašinu.“

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1512b

Beleške
[1] Ovde se radi o veoma zahtevnim posmatranjima, jer je oblast sakrivena iza gustog oblaka prašine, što donosi potrebnu posmatranja u infracrvenom svetlu. Pri tome se ovakvi dogadjaji javljaju veoma blizu crne rupe, zbog čega je potrebno korištenje adaptivne optike, da bi se dobile slike koje su dovoljno oštre. Tim naučnika je iskoristio SINFONI-instrument i NACO-instrument na Very Large Teleskopu od ESO, kako bi mogli da posmatraju oblast oko centralne crne rupe.

[2] Nova merenja sa VLT su oba oštrija (jer su napravljena u oblasti kratkotalasnih dužina) i sadrže dodatna merenja brzine putem SINFONI i polarizaciona merenja sa NACO-instrumentom.

[3] Pošto se oblak prašine kreće relativno prema Zemlji – pre tačke najveće blizine crnoj rupi, od Zemlje i posle toga, prema Zemlji, Doplerov efekat menja posmatrane talasne dužine svetla. Te promene talasnih dužina mogu da se mere sa osetljivim spektrografima, kao što je SINFONI-instrument na VLT-u. Takodje je moguće meriti rasipanje brzina materije, koje su bile očekivane, kada bi se oblak duž svoje putanje u velikoj meri raširio, kako je u prošlosti već izveštavano.



Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:49 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 1:02 am

eso1511sr

23. MART 2015.
TAJANSTVENA EKSPLOZIJA IZ 17. VEKA OBJASNJENA KROZ SUDAR ZVEZDA

APEX-ova posmatranja rešavaju misteriju Nova Vulpeculae 1670

Nova posmatranja APEX i drugih teleskopa otkrivaju da ono što su evropski astronomi mogli da uoče na nebu 1670. godine nije bila nova, već veoma agresivan sudar zvezda. Događaj je bio toliko spektakularan da se mogao posmatrati golim okom u svojoj početnoj fazi, ali su njegovi ostaci toliko slabog sjaja da je bila potreba temeljna analiza submilimetarskim teleskopima ne bi li se 340 godine kasnije rešila ova misterija. Rezultati će biti objavljeni u časopisu Nature 23. marta 2015. godine.

Neki od velikih astronoma 17. veka, poput Hevelija - oca lunarne katrografije i Kasinija, sa pažnjom su dokumentovali pojavu nove zvezde na nebu 1670. godine. Hevelije je opisao ovu zvezdu kao nova sub capite Cygni - tj. nova zvezda ispod glave Labuda - dok je astronomima poznata pod imenom Nova Vulpeculae 1670 [1]. Istorijski zapisi o novama su retki i od velike važnosti za modernu astronomiju. Nova Vul 1670 je istovremeno i najstarija i nova najslabijeg sjaja, koja je ikada zabeležena.

Vodeći autor nove studije, Tomasy Kamiński (ESO i Max Planck Institut za radio astronomiju, Bon, Nemačka) objašnjava: "Ovaj objekat se mnogo godina smatrao novom, ali što se više proučavao to je sve manje ličio na novu - ili bilo koju drugu vrstu zvezdane eksplozije".

Kada se prvi put pojavila, Nova Vul 1670 je bila vidljiva golim okom i menjala je svoj sjaj tokom naredne dve godine. Zatim je nestala, pa se ponovo još dva puta pojavila, da bi na kraju nestala zauvek. Iako je dobro dokumentovana u vreme svoje prve pojave, astronomima tadašnjeg vremena je falila oprema koja je potrebna da bi se rešija misterija ove naizged nove i njenog neobičnog ponašanja.

Tokom dvadesetog veka, astronomi su došli do saznanja da se većina novih može objasniti eksplozivnim procesima između dvojnih zvezda. Međutim, Nova Vul 1670 se nije dobro uklapala u ove modele i ostala je enigmatična.

Čak i sa sve većom moći teleskopa, dugo se verovalo da ovaj događaj nije ostavio traga i tek je 1980ih godina tim astronoma uspeo da detektuje slabašnu planetarnu maglinu koja je okruživala lokaciju za koju se sumnjalo da je mesto boravka ove nekadašnje zvezde. Iako su ovi novi pronalasci uspostavili neku vezu sa događajem iz 1670. godine, nisu uspeli da daju nove informacije o pravoj prirodi događaja kojem su svedočili stanovnici Evrope pre više od tri stotine godina.

Tomasz Kamiński dodaje: "Sada smo ispitali ovo područje na submilimetarskim i radio talasnim dužinama. Došli smo do saznanja da je okruženje ovog remnanta uronjeno u hladni gas bogat molekulima, sa veoma neobičnim hemijskim sastavom."

Pored APEX-a, tim je koristio i Submillimeter Array (SMA) i Efelsberg radio teleskop kako bi otkrili o kakvom se hemijskom sastavu rad i da bi izmerili količinu različitih izotopa u gasu. Skupa, ova merenja dala su detaljan opis datog područja, što dozvoljava naučnicima da procene odakle bi ovakav materijal mogao da se dolazi.

Tim je otkrio da je masa hladnog materijala i suviše velika da bi bila proizvedena u eksploziji nove, te da su odnosi merenih izotopa u okolini Nova Vul 1670 drugačiji od onih koji se očekuju. Ali, ako to nije bila nova, šta se zapravo desilo?

Odgovor je da se radi o spektakularnom sudaru dveju zvezda, mnogo sjajnijim od nove, ali manje sjajnom od supernove, koji proizvodi fenomen pod imenom crvena nova. Ovo su veoma retki događaji u kojima zvezde eksplodiraju zbog spajanja sa drugim zvezdama, ispuštajući materijal iz svoje unutrašnjosti u okolni prostor, nakon čega se vidi ostatak slabog sjaja uronjen u hladni omotač bogat molekulima i prašinom. Ova nova klasa zvezdanih eksplozija odgovara onome što vidimo kod Nova Vul 1670 događaja praktično u potpunosti.

Ko-autor Karl Menten (Max Planck Institut za radio-astronomiju, Bon, Nemačka) zaključuje: "Ovakav vid otkrića je najzabavniji - kada otkrijete nešto potpuno neočekivano!".

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1511a

Beleške
[1] Ovaj objekat se nalazi u granicama sazvežđa Vulpecula (Lisica), tik uz sazveže Cygnus (Labud). Često se naziva Nova Vul 1670 ili CK Vulpeculae, što je njena nomenklatura promenljive zvezde.


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:50 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 12:40 am

eso1510sr

11. MART 2015
DIVNA KOMPOZICIJA NOVIH ZVEZDA


Ovaj dramatični predeo južnog sazvežđa Ara (Oltar) sadrži skriveno blago nebeskih objekata. Zvezdana jata, emisione magline i regioni aktivnog formiranja zvezda, samo su neki od blaga posmatranih u ovom regionu koji se od Zemlje nalazi na oko 4000 svetlosnih godina. Ova divna, nova slika je najdetaljniji pregled ovog dela neba do sada i slikana je uz pomoć VLT teleskopa za preglede u ESO opservatoriji na Paranalu u Čileu.

U centru slike nalazi se razvejano jato NGC 6193, koje sarži oko trideset jarkih zvezda i čini srž Ara OB1 skupine. Dve najsjajnije zvezde su veoma topli zvezdani džinovi. Zajedno, one predstavljaju glavni izvor osevetljenja za Rim maglinu ili NGC 6188, koja se nalazi u blizini i vidi se desno od jata na slici.

Otvoreno (razvejano ili rasejano) zvezdano jato je velika grupa slabije povezanih zvezda koje nisu još uvek u potpunosti odlutale od mesta njihovog inicijalnog formiranja. OB asocijacije se sastoje uglavnom od veoma mladih plavo-belih zvezda, koje su oko 100 000 puta sjajnije od Sunca i oko 10-50 puta veće mase.

Rim maglina je uočljivi zid tamnih i svetlih oblaka koji označava granicu izmedju regiona sa aktivnim formiranjem zvezda unutar molekularnog oblaka, poznatog kao RCW 108 i ostatka asocijacije [1]. Okolina RCW 108 se uglavnom sastoji od vodonika - osnovnog sastojka za formiranje zvezda. Ovakvi regioni su poznati pod imenom H II regioni.

Formiranje naredne generacije zvezda u okolnim oblacima gasa i prašine se najverovatnije dešava pod uticajem ultraljubičastog zračenja i jakih zvezdanih vetrova sa zvezda iz NGC 6193. Fragmenti oblaka kolapsiraju i zagrevaju se, da bi eventualno formirali nove zvezde.

Simultano sa stvaranjem zvezda u oblacima, dolazi i do njihove erozije pod uticajem vetrova i zračenja zvezda, kao i silovitih eskplozija supernova. Zbog ove pojave, regioni u kojima se formiraju zvezde - H II regioni imaju životni vek od samo nekoliko milion godina. Proces formiranja zvezda nije veoma efikasan, s obzirom da se samo oko 10% materijala koji učestvuju u procesu iskoristi, dok se ostatak "razduva" u okolni prostor.

Rim maglina pokazuje znake rane faze stvaranja "stubova", što znači da bi u budućnosti mogla da bude slična drugim dobro poznatim regionima formiranja zvazeda kao što su Orao maglina (Messier 16, koja sadrži čuvene Stubove stvaranja) i Kupasta maglina (deo NGC 2264). Ova slika je zapravo sastavljena od nešto više od 500 zasebnih slika koje su slikane kroz različite filtere na VLT teleskopu za preglede. Ukupno vreme ekspozicije je oko 56 časova. Ovo je najdetaljnija slika datog regiona koja je ikada napravljena.[/justify]


NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1510a

Beleške
[1]Ova maglina stekla je skromnu slavu među astronomima pošto je prethodna njena slika korišćena kao omot DVD-a za distribuciju kolekcije sofrvera za astronome koje je sakupio ESO - Scisoft i čija je najnovija verzija objavljena pre nekoliko nedelja. Stoga je ova maglina postala poznata kao Scisoft maglina.


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:51 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 12:31 am

eso1509sr

05. Mart 2015.

MARS - PLANETA KOJA JE IZGUBILA OKEAN VODE

Prema najnovijim istraživanjima, na Marsu je postojao prastari okean koji je sadržao više vode nego Zemljin Arktički okean i pokrivao je površinu veću od one koju prekriva Atlantski okean. Međunarodni tim naučnika koristio je ESO Veoma veliki teleskop, kao i instrumente na W.M. Kek opservatoriji i NASA Infracrveni teleskop, kako bi posmatrao atmsoferu ove planete i mapirao karakteristike vode u različitim delovima Marsove atmosfere tokom perioda od šest godina. Ovo su prve mape ove vrste. Rezultati su objavljeni danas u časopisu Science.

Pre oko 4 milijarde godina, mlada planeta Mars imala je dovoljno vode da preplavi celu njenu površinu dubine oko 140 metara. Verovatniji scenario je da se tečnost skoncentrisala u određenom regionu i formirala okean, koji je okupirao skoro polovinu Marosve severne hemisfere. U nekim delovima ovaj okean je dostizao dubinu od čak 1,6 kilometara.

"Naša studija pruža čvrstu procenu količinu vode na Mars u prošlosti, mereći koliko vode je izgubio u svemir",  rekao je Geronimo Vilanueva, naučnik koji radi u Godarad centru za svemirske letove u NASA-i i glavni autor ovog naučnog rada." Ovaj rad će nam pomoći da bolje razumemo istoriju kretanja vode na Marsu."

Najnovije procene temelje se na detaljnim opservacijama dve neznatno razmiličite forme vode u Marsovoj atmosferi. Jedna je poznata i sastoji se od dva vodonikova i jednog kiseonikovog atoma H2O. Druga forma vode je HDO, ili poluteška voda, prirodna varijacija u kojoj je jedan vodonikov atom zamenjen težim elementom, deutereijumom.

S obzirom da je deuterijumska voda teža od obične, ona teže isparava u međuplanetarni prostor. Ovo znači da što je veći gubitak vode sa planete, veći je odnos između HDO i H2O u vodi koja nije isparila [1].

Naučnici su pronašli razliku u otisku ova dva tipa vide uz pomoć ESO Veoma velikog teleskopa u Čileu, kao i uz pomoć instrumenata na Kek opsrevatoriji i NASA Infracrvenom teleskopu na Havajima [2]. Upoređujući odnos HDO i H2O, naučnici su izmerili za koliko se udeo HDO povećao i time koliko je vode pobeglo u svemir. Na ovaj način, moguće je proceniti količinu vode na Marsu u prošlosti.

Tokom israživanja, tim naučnika je konstantno vršio mapiranje distribucije H2O i HDO tokom šest zemaljskih godina - što je oko tri godine na Marsu - a kao rezultat dobili su procenu koncentracije svake forme pojedinačno, kao i nihov međusobni odnos. Mapa otkriva i sezonske promene i mikroklimu, iako je sadašnji Mars praktično pustinja.

Uli Keufl, naučnik iz ESO-a, koji je bio zadužen za izgradnju instrumenta korišćenog u ovoj studiji, a ujedno i koautor ove studije, dodaje: "Još jednom sam oduševljen koliko su moćna daljinska posmatranja drugih planeta, koristeći astronomske teleskope: pronašli smo drevni okean koji je bio udaljen više od 100 miliona kilometara!"

Tim je posebno bio zainteresovan za regione oko polova, jer su polarne kape na Marsu najveći rezervoari vode. Smatra se da se voda koja se tamo nalazi svedoči o evolcuiji vode na Marsu iz nojevskog perioda, koji se završio pre 3.7 milijardi godina.

Najnoviji rezultati pokazuju da je atmosferska voda u blizini polarnog regiona za faktor sedam prisutnija od okeanske vode u Zemljinoj atmosferi. Ovo implicira da je voda u stalnom ledu na Marsu osmostruko više koncentrisanija. Mars je najverovatnije izgubio oko 6,5 puta veću količinu vode od one koja je sadržana u polarnim kapama kako bi omogućila tako visok nivo koncentracije. Zapremina Marsovog ranog okeana morala je iznositi najmanje 20 miliona kubnih kilometara.

Na osnovu posmatranja površine Marsa danas, najverovatnija lokacija okeana bila je Severna ravan, koja je dugo smatrana kandidatom zbog svoje udubljenosti. Pretpostavlja se da je prastari okean pokrivao 19% površine planete - radi poređenja, Atlantski okean pokriva oko 17% Zemljine površine.

"Ako uzmemo u obzir da je Mars izgubio toliku količinu vode, vrlo je verovatno da je planeta bila pokrivena vodom duži vremenski period nego što se prethodno mislio, sugerišući da je planeta bila nastanjiva duže vremena", rekao je Mihael Muma, viši naučni saradnik u Godard centru i drugi autor na naučnom radu.

Postoji mogućnost da je Mars jednom imao čak i više vode, i da se jedan deo nalazi ispod površine. S obzirom da mapa otkriva mikroklimu površine i promene u koncentraciji atmosferske vode tokom vremena, mapa može i dalje biti korisna za otkrivanje podzemnih skladišta vode.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1509a

Beleške
[1] U okeanima na Zemlji na svaki HDO molekul postoji 3200 molekula H2O.  

[2] Iako sonde na Marsovoj površini i orbiteri mogu da daju mnogo detaljnija in situ merenja, oni ipak ne mogu da vrše monitoring celokupne marsovske atmosfere. Ovo se najbolje postiže uz pomoć infracrvenih spektrografa na velikim teleskopima lociranim na Zemlji.


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:52 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 12:23 am

eso1508sr

2. MART 2015.
STARA GALAKSIJA U MLADOM SVEMIRU
ALMA i VLT ispituju začuđujuće naprednu i prašnjavu galaksiju



Astronomi su u jednoj od najstarijih galaksija i najudaljenijem zvezdanom porodilštu u svemiru pronašli tragove prašine i dokaz koji ukazuje na veoma brzu evoluciju galaksija nakon Velikog praska. Najnovije opsevracije uz pomoć teleskopa ALMA ukazale su na slabi signal koji potiče iz hladnih oblaka prašine u galaksiji A1689-zD1, a uz pomoć ESO Veoma velikog teleskopa astronomi su uspeli da izmere njenu udaljenost.

Tim astronoma koji je predvodio Darah Vatson sa Univerziteta u Kopenhagenu, koristio je instrument X-shooter na ESO Veoma velikom teleskopu, kao i teleskop ALMA kako bi posmatrao  jednu od najmlađih i najudaljenijih galaksija u svemiru. Bili su vrlo iznenađeni kada su otkrili da je ovaj sistem mnogo više razvijen nego što su očekivali. U jednom delu galaksije nalazilo se mnogo prašine kao u veoma zrelim galaksijama, kao što je Mlečni put. Prašina poput ove je od ključne važnosti za nastanak života, jer su od nje nastale planete, složeni molekuli i standardne zvezde.

Meta koju su posmatrali nosi naziv A1689-zD1 [1]. Ovu galaksiju je jedino moguće posmatrati iz razloga što je njenu slabašnu vidljivost pojačao efekat gravitacionig sočiva, prouzrokovan spektakularnim jatom galaksija Abell 1689, koji se nalazi između nas i posmatranog objekta. Bez gravitacione asistencije, signal ove galaksije bi bio preslab i ne bi ga mogli detektovati.

Glalaksiju A1689-zD1 vidimo u vreme kada je svemir bio star 700 miliona godina - samo 5% od njegovog ukupne straosti [2]. U pitanju je relativno skroman sistem - mnogo manje masivan i sjajan u poređenju sa drugim objektima koji su bili proučavani u ovoj fazi ranog univerzuma, a samim tim i tipičniji primer galaksije iz tog vremena.

Astronomi su posmatrali galaksiju A1689-zD1 u periodu rejonizacije, kada su prve zvezde obasjale svemir, koji je postao prozračan, što je označilo kraj mračne ere. Naučnici su se iznenadili kada su u galasksiji, za koju su očekivali da izgleda kao tek formirani sistem,  snimili bogatstvo hemisjkih elemenata i međuzvezdane prašine.

"Nakon što smo potvrdili udaljenost galaksije uz pomoć VLT-a", nastavlja Darah Vatson, "shvatili smo da je ALMA već snimila ovaj objekat. Nismo očekivali da ćemo pronaći mnogo toga, ali smo svi bili veoma iznenađeni kada smo shvatili da ALMA ne samo da je posmatrala objekat, nego da je potvrdila jasnu detekciju signala. Jedan od glavnih ciljeva opservatorije ALMA je da pronađe galaksije u ranom svemiru koje sadrže hladani gas i prašinu i u tome je uspela!"

Galaksija je trebala da bude kosmičko mladunče - ali se pokazalo kao vrlo napredno mladunče. U ovoj fazi razvoja očekuje se da ima manjak težih elemenata - bilo šta što je teže od vodonika ili helijuma u astronomiji se naziva metalima. Oni nastaju u utrobama zvezda i bivaju razvejani u okolinu nakon što zvezda eksplodira ili nestane na drugi način. Ovaj proces  je neophodno ponoviti veliki broj puta, kako bi količina težih elemenata poput ugljenika, kiseonika i azota bila značajnija.

Na veliko iznenađenje, galaksija A1689-zD1 emituje veliku količinu radijacije u dalekom infracrvenom delu spektra [3], što ukazuje na to da je prozivela veliki broj zvezda i značajnu količinu metala i otkrila da ne sadrži samo prašinu, nego odnos prašine i gasa koji je sličan u galaksijama mnogo starijim od ove.

"Iako je tačano poreklo galaktičke prašine nepoznato i dalje", objašnjava Darah Vatson, "naša posmatranja ukazuju na to da se njeno nastajanje dešavalo veoma ubrzano, za samo 500 miliona godina od početka formiranja prvih zvezda u svemiru - veoma mali vremesnki period na kosmološkoj vremenskoj skali, uzimajući u obzir da većina zvezda živi po nekoliko milijardi godina."

Rezultati ukazuju na to da je A1689-zD1 proizvodila zvezde srednjim tempom počevši negde oko 560 miliona godina nakon Velikog praska ili da je prošla kroz period masovnog nastanka zvezda veoma ubrzanim tempom, nakon čega je ušla u malo mirniju i sporiju fazu nastanka zvezda.

Pre dobijanaj ovih rezultata, postojala je izvesna zabrinutost među astronomima da galaksije poput ovih neće moći da se detektuju na ovaj način, ali je samo uz pomoć kratkotrajnih opservacija ALMA detektovala A1689-zD1.

Kirsten Knudsen (Čalmers tehnološki univerzitet u Švedskoj), ko-autor naučnog rada dodaje:"Ova neočekivano prašnjava galaksija je izgleda žurila da stvroi prvu generaciju mladih zvezda. U budućnosti, ALMA će nam pomoći da nađemo više galaksija poput ovih i da shvatimo zašto su bile toliko uporne da brzo porastu."

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1508a



Beleške
[1] Ovu galaskiju prvu je primetio Svemirski teleskop Habl i procene su bile da je veoma udaljena, ali nije bilo moguće potvrditi o kojoj se udaljenosti radi.

[2] Ovo odgovara crvenom pomaku od 7,5.

[3] Ovakvo zračenje je razvukla ekspanzija svemira u zračenje milimetarskih talasnih dužina, do momenta kad je stigla do Zemlje i samamim tim bila detektovane od strane teleskopa ALMA.
[/u]


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:57 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 12:11 am

eso1507sr

26. FEBRUAR 2015.
ZAVIRITE DUBOKO U 3D SVEMIR - MUSE MOCNIJI OD HABLA


Instrument MUSE na ESO Veoma velikom teleskopu omogućio je astronomima najbolji 3D pogled u daleka prostranstva univerzuma. Bio je usmeren u pravcu Hablovog južnog dubokog polja tokom 27 sati, a nova posmatranja otkrila su udaljenosti, kretanja i druge osobine mnogo više galaksija nego što je ikada ranije snimljeno u ovom deliću neba. Dobijeni rezultati prevazilaze podatke dobijene sa Habla i otkrivaju objekte koje do sada nismo mogli da vidimo.

Snimanjem slika različitih regiona na nebu, sa veoma dugačkom eskpozicijom, astronomi su kreirali mnoge slike dubokih polja koje nam otkrivajumnogo toga o ranom univerzumu. Najpoznatija ovakva slika je originalna slika Hablovog dubokog polja, sa NASA/ESA svemirskog teleskopa Habl, snimama tokom perioda od nekoliko dana 1995. godine. Spekatukalrna slika je ubrzo promenila naše shvatanje univerzuma u njegovim ranim fazama. Dve godine kasnije, pojavila se slična slika južnog neba - Hablovo južno duboko polje.

Međutim, ove slike nisu sadržale sve odgovore na naša pitanja - da bi saznali više o galaksijama sa slika dubkog polja, astronomi su morali pažljivo da posmatraju iste regione i sa drugim instrumentima, što je predstavljalo težak i vremenski iscrpljujuć posao. Sada, po prvi put, novi instrument MUSE može da obavlja dva posla odjednom i to mnogo brže.

Jedno od prvih posmatranja za koje je bio zadužen MUSE, nakon što je instaliran na VLT-u 2014. godine, bilo je dugo posmatranje u pravcu Hablovog južnog dubokog polja (engl. Hubble Deep Field South - HDF-S). Rezultati su prevazišli sva očekivanja.

"Posle samo nekoliko sata posmatranja, brzo smo pregledali podatke i pronašli veliki broj galaksija - što je bilo veoma ohrabrujuće. Kada smo se vratili u Evropu, počeli smo sa obradom podataka do detalja. Bilo je kao pecanje u dubokim vodama i svaki novi ulov je stvarao puno uzbuđenja i diskusija o vrstama koje smo pronalazili", objašnjava Roland Bacon (Centre de Recherche Astrophysique de Lyon, France) glavni istraživač na MUSE instrumentu i lider tima odgovornog za njegovo instaliranje.

Za svaki deo slike HDF-S-a sa MUSE instrumenta ne postoji samo piksel, već i spektar koji nam otkriva intenzitet različitih komponenata - boja svetlosti u toj tački - to nam daje ukupno oko 90 000 spektara [1]. Pomoću njih računamo udaljenosti, sastav i unutrašnja kretanja hiljada udaljenih galaksija, pored malog broja veoma bledih zvezda u Mlečnom putu.

Iako je ukupno vreme ekspozicije mnogo kraće od Hablovog, HDF-S MUSE podaci otkrili su nam više od 20 bledunjavih objekata u ovom malom parčetu neba koje Habl nije uspeo da detektuje [2].

"Najveće uzbuđenje usledilo je nakon otkrivanja veoma udaljenih galaksija koje nisu bile vidljive čak ni u "najdubljim" Hablovim slikama. Posle toliko puno godina napornog rada na instrumentu, ovo je bilo snažno iskustvo za mene, da prisustvujem ostvarenju naših snova", dodaje Roland Bacon.

Posmatrajući pažljivo sve spektre dobijene posmatranjem Hablovog južnog neba uy pomoć MUSE-a, tim je izmerio rastojanja do 189 galaksija - od nekih koje su nam relativno blizu, pa sve do nekih koje su postojale kada je naš univerzum bio star svega milijardu godina. Ovopredstavlja čak deset puta više novih merenja udaljenosti od broja koje smo imali ranije, a koji se odnosi na ovaj deo neba.

Za galaksije koje su nam bliže, MUSE može da izmeri veliki broj različitih karakteristika. Ova posmatranja nam otkrivaju brzinu i način rotacije galaksije i kako njene osobine variraju na različitim mestima. Ovo je veoma bitan način za razumevanje evolucije galaksija u kosmičkom vremenu.

"Sada kada smo pokazali jedinstvenu sposobnost instrumenta MUSE da istražiudaljene delove univerzuma, posmatraćemo i druga duboka polja, kao što je Hablovo ultra duboko polje. Moći ćemo da prostudiramo hiljade galaksija i otkrijemo nove veoma blede i daleke galaksije. Ove male, "bejbi" galaksije, koje posmatramo u stanju u kojem su bile pre oko 10 milijardi godina, postepeno su se razvijale u galaksije kakav je Mlečni put danas", zaključio je Roland Bacon.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1507a


Beleške
[1] Svaki spektar pokriva određeni raspon talasnih dužina, od plavog do bliskog infracrvenog dela (375-930 nanometara).

[2] MUSE je posebno osetljiv na objekte koji emituju svetlost u par određenih talasnih dužina koje se pojavljuju kao svetlije tačke u podacima. Galaksije u ranom univerzumu često imaju takve spektre, jer sadrže vodonikov gas koji sija pod uticajem ultraljubičastog zračenja vrelih, mladih zvezda.


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:58 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin pon lip 01, 2015 12:00 am

eso1506sr

18. FEBRUAR 2015.
NEOBICAN SLUCAJ NESTALOG BRAON PATULJKA


Najnoviji instrument SPHERE koji se nalazi na ESO Veoma velikom teleskopu naučnici su koristili kako bi pronašli braon patuljke za koje se pretpostavljalo da kruže oko neobične dvostruke zvezde V471 Tauri. SPHERE je naučnicima do sada dao najbolji uvid u okruženje ovih interesantnih objekata, a ono što su zapravo otkrili je - ništa. Neočekivano odsustvo ovih braon patuljaka, čije postojanje su naučnici predviđali s velikom sigurnošću, znači da je konvencionalno objašnjenje za ponašanje V471 Tauri pogrešno. Ovaj neočekivani rezultat je predstavljen u prvom naučnom radu koji se zasniva na posmatranjima instrumenta SPHERE.

Par zvezda se može sastojati od dve normalne zvezde s malim razlikama u masi. Kada zvezda veće mase ostari i počne da se širi u fazi crvenog džina, materijal sa nje se prebacuje na drugu zvezdu i završava tako što kruži oko obe zvezde u formi gasovitog omotača. Kada ovaj oblak nestane, dve zvede se više približe i formiraju vrlo blizak par, od kojih je jedan beli patuljak, a drugi obična zvezda [1].

Jedan takav zvezdani par naziva se V471 Tauri [2]. Član je zvezdanog jata Hyades u sazvežđu Bika i procenjuje se da se nalazi na udaljenosti od oko 163 svetlosne godine od Zemlje i da je star oko 600 miliona godina. Pomenute zvezde se nalaze veoma blizu i obiđu jedna drugu svakih 12 časova. Dva puta tokom obilaska, zvezda prođe ispred one druge – što dovodi do stalnih promena u sjaju ovog para, posmatrano sa Zemlje, dok jedna drugu pomračuju.

Tim astronoma koji predvodi Adam Hardi (Universidad Valparaíso, Valparaíso,Čile) prvo je koristio sistem ULTRACAM sa ESO Teleskopa nove tehnologije, kako bi veoma precizno merio promene u sjaju. Vreme pomračenja mereno je veoma precizno sa preciznošću koja se meri sekundama – veliki pomak u odnosu na prethodna merenja.

Pomračenje zvezda se nisu dešavala uvek istovremeno, ali se ovo vrlo lepo moglo objasniti braon patuljkom koji orbitira oko pomenute dve zvezde, a čiji je gravitacioni uticaj vršio pometnju. Takođe, pronašli su i tragove da u sistemu zaista postoji manji pratilac.

Do sada je, međutim, bilo nemoguće snimiti braon patuljka slabašnog sjaja koji se pritom nalazi blizu veoma sjajnih zvezda. Međutim, preciznost novog instrumenta SPHERE na ESO Veoma velikom teleskopu omogućila je naučnicima da po prvi put snime deo neba u kojem se očekivao braon patuljak. Međutim, naučnici nisu uspeli ništa da vide, iako su slike visoke rezolucije SPHERE instrumenta trebale da oktriju objekat ako stvarno postoji [3].

“Postoji mnogo radova koji sugerišu postojanje objekat akoji kruže jedan oko drugog. ali naši rezultati su dokaz koji ukazuje suprostono i protivi se ovoj hipotezi”, zapaža Adam Hardi.

Ako ne postoji orbitirajući objekat, šta uzrokuje  čudnovate promene u orbitaa binarnog sistema? Nekolio teroija se predlaže i do su neke od njih opovrgnute, moguće je da su ovi efekti prisutni zbog uticaja koje ima promenljivo magnetno polje u većoj zvezdi [4] , u neku ruku slične manjim promenama koje se vide na Suncu.

“Studija poput ove bila je neophodna godinama, ali je jedino postala moguća tek nakon što je novi instrument SPHERE bio instaliran. Ovo je način na koji nauka funkcioniše: opservacije uz pomoć novih tehnologija  mogu ili da potvrde ili da opovrgnu ideje. Ovo je odličan način da se započne “život” novog instrumenta”, dodaje Adam Hardi.


NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1417c


Beleške
[1] Ovi praovi su poznati i pod imenom: post-common-envelope binaries.

[2] Ovaj naziv znači da je ovo 471. promenjiva zvezda (ili kako e detaljnija analiza pokazala, dvostruka zvezda) koja je identifikovana u sazvežđu Bika.

[3] Slike dobijene uz pomoć instrumenta SPHERE su toliko precizne da bi mogle da otkriju braon patuljke koji su i do 70 000 puta manje sjajni od centralne zvezde i na rastojanju od 0.26 lučne sekunde. Braon patuljak koji su naučnici sugerisalui u ovom slučaju je trebao da bude mnogo sjajniji.

[4] Ovaj efekat se nalazi Applegate mehanizam i rezultira redovnim promenana u obliku zvezde, što može da dovede do promena u privodnom sjaju  dvostrukog sistema zvezda, posmatrano sa Zemlje.
[/center]


Zadnja promjena: Admin; uto lip 02, 2015 11:57 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin ned svi 31, 2015 11:50 pm

eso1505sr

9. FEBRUAR 2015.
PARTNERSTVO DVE ZVEZDE OSUĐENO NA PROPAST

Astronomi su zahvaljujući kombinaciji ESO teleskopa i opservatorije na Kanarskim ostrvima, uspeli da identifikuju dve iznenađujuće masivne zvezde, koje se nalaze u srcu planetarne magline Henize 2-248. Zvezde orbitiraju jedna oko druge i sve više se približavaju, da bi se za 700 miliona godina od spojile i imale dovoljno materijala da iniciraju ogromnu eksploziju supernove. Rezultati istraživanja će se pojaviti u online časopisu Nature, 9. februara 2015. godine.

Tim astronoma koji predvodi M. Santander-Garcia (Observatorio Astronómico Nacional, Alcalá de Henares, Španija; Instituto de Ciencia de Materiales de Madrid (CSIC), Madrid, Španija), otkrio je blizak par belih patuljaka - malenih ostataka zvezda velikih gustina - koji imaju ukupnu masu 1.8 puta veću od Sunčeve. Ovo je najmasivniji par ovog tipa koji je pronađen do sada [1] i kada se ove dve zvezde spoje, doći će do nezaustavljive termnonuklearne eksplozije, odnosno supernove tipa Ia [2].

Ovaj tim naučnika, koji je pronašao masivni par zvezda, zapravo je krenuo u istraživanje sa drugim ciljem. Želeli su da saznaju na koji način neke zvezde proizvode tako čudnovato oblikovane, asimetrične magline u kasnim stadijumima svog života. Jedan od objekata koji su proučavali je bila neobična planetarna maglina [3] poznata kao Heinze 2-248.

"Kada smo posmatrali ovaj objekat sa ESO Veoma velikim teleskopom, u srcu ovog čudno nakrivljenog sjajnog oblaka nismo našli samo jednu, već par zvezda", rekao je ko-autor naučnog rada Henri Boffin iz ESO-a.

Ovo ide u prilog teoriji da se čudno oblikovane nebule mogu objasniti postojanjem dvojnih zvezda u njihovom središtu, no tu nije bio kraj interesantnim otkrićima.

"Dalja posmatranja teleskopima sa Kanarskih ostrva, omogućila su nam da odredimo orbite i mase dvaju zvezda, kao i njihovu međusobnu udaljenost. U tom momentu smo došli do najvećeg iznenađenja", prenosi Romano Corradi, još jedan autor studije i istraživač na Kanarskom institutu za astrofiziku (Tenerife, IAC).

Pronađeno je da svaka od zvezda ima masu nešto manju od Sunčeve i da obilaze jedna oko druge sa periodom od četiri sata. Dovoljno su blizu jedna drugoj da bi se, prema Ajnštajnovoj teoriji opšte relativnosti, sve više i više približavale usled emisije gravitacionih talasa, te se na kraju konačno spojile u jednu zvezdu nakon 700 miliona godina.

Produkt ovog spajanja biće zvezda toliko masivna da ništa neće moći da spreči njen kolaps i konačno dovede do eksplozije supernove. "Do sada, formiranje supernove tipa Ia kroz sudar dva bela patuljka, bila je čisto teorijska postavka", objašnjava David Jones, ko-autor članka i ESO saradnik u vreme kada su prikupljani podaci. "Par zvezda pronađenih u Heinze 2-428 je pun pogodak!"

"Ovo je veoma enigmatičan sistem", zaključuje Santander. "Imaće važan uticaj na istraživanja supernovih tipa ia, koje imaju široku primenu u određivanju astronomskih udaljenosti i koje su bile ključ u otkrivanju ubrzanog širenja svemira zbog postojanja tamne energije."

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1505a

Beleške
[1] Čandrasekarova granica je najveća masa koju može imati beli patuljak, a da se i dalje može odupreti gravitacionom kolapsu. Ova mase iznosi oko 1.4 masa Sunca.

[2] Tip supernove Ia dobija se kada dva bela patuljka sakupe dodatnu masu - akrecijom materije sa svog para u dvojnim sistemima ili spajanjem sa drugim belim patuljkom. Kada masa pređe vrednost Čandrasekarove granice, zvezda gubi sposobnost da se odupre kolapsu i počinje da se sažima. Ovo dovodi do povećanja temperature i nezaustavljive nuklearne reakcije koja raznosi zvezdu u komade.

[3] Planetarne magline nemaju veze sa samim planetama. Ime su dobile u 18. veku jer su neki od ovih objekata ličili na diskove udaljenih planeta kada ih posmatramo malim teleskopima.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 12:01 am; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin ned svi 31, 2015 11:13 pm

eso15041sr

4. FEBRUAR 2015.
VISTA OTKRIVA NOVE PROMENLJIVE ZVEZDE



Najnovija slika koju je snimio teleskop Južne evropske opservatorije VISTA otkriva poznatu Trifid maglinu u novom svetlu. Posmatrajući infracrveni deo spektra svetlosti, astronomi mogu da gledaju kroz centalne delove Mlečnog ispunjene prašinom i da otkriju mnoge prethodno skrivene objekte. U ovom malom istraživanju, astronomi su otkrili dve do sada nepoznate i veoma udaljene Cefeide, promenljive zvezde, koje se nalaze iza oblasti poznate kao Trifid maglina. Ove zvezde predstavljaju prve ovakve objekte koji su pronađeni u centralnoj ravni Mlečnog puta, tačno iza centralntralnog, gusto nastanjenog dela galaksije.

Kao jedan od glavnih instrumenata za pretraživanje južnog neba, teleskop VISTA na ESO Paranal opservatoriji u Čileu, vrši mapiranje centralnih delova Mlečnog puta u infracrvenoj svetlosti, kako bi otkrila nove,skrivene objekte. Istraživanje poznao kao VVV (engl. VISTA Variables in the Via Lactea) iznova i iznova posmatra iste predele neba u potrazi za objektima čiji sjaj se menja tokom vremena.

Mali deo ovog velikog istraživanja, koristi se kako bi se sačinile nove slike poznatog nebeskog objekta Mesje 20, poznatijeg pod imenom Trifid maglina. Ovaj objekat nosi ime zbog tamnih, prašnjastih delova, koji ga dele u tri zasebna dela, kada ga posmatramo teleskopom.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1504a

Poznate slike magline Trifid snimljene su u vidljivoj svetlosti, u kojoj maglina sjaji blještavo u nijansama roze, zbog jonizovanog vodonika, i nijansama plave, koja potiče od rasute svetolsti mladih, vrelih zvezda. Veliki oblaci prašine koji apsorbuju svetlost takođe se vide na slici. Ali, sniamk koji je načinila VISTA u infracrvenoj svetlosti je sasvim drugačiji. Maglina kao da predstavlja blagi obris onoga što je u vidljivoj svetlosti. Oblaci prašine su manje vidljivi, a sjaj jonizovanog vodonika jedva da je uočjiv. Trostruki objekat jedva da se razaznaje.

Na novoj slici pojavljuju se do sada neviđene panorame, koje kao da žele da nadomeste nedostatak prelepog prizora sa snimaka u vidljivoj svetlosti. Gusti oblaci prašine u disku naše Galaksije koji apsorbuju vidljivu svetlost, omogućavaju prolaz infracrvenoj svetlosti koju VISTA može da “vidi”. VISTA čak može da vidi mnogo dalje od same Trifid magline i da detektuje objekte sa druge strane Galaksije, koje nismo mogli da vidimo ranije.

Ova slika sasvim slučajno otkriva iznenađenja kojima se možete nadati kada snimate u infracrvenoj svetlosti. Naime, na prividno maloj blizini od Trifid magline, viđeno na nebu, a u stvarnosti na oko sedam puta većoj udaljenosti [1], novootkriveni par promenljivih zvezda otkriven je u setu podataka do kojih je došla VISTA. Ovo su Cefeide, tip promenljivih zvezda koje su nestabilne i kojima se polako pojačava i slabi sjaj. Ovaj par zvezda, za koje astronomi smatraju da su najsjajniji članovi jata zvezda, jedine su Cefeide koje su do sada otkrivene u blizini glavne ravni naše Galaksije, ali na suptortnoj strani od mesta gde je naša planeta. Sjaj im se menja tokom perioda od 11 dana.

Beleške
[1] Maglina Trifid nalazi se na 5200 svetlosnih godina od Zemlje, centar Mečnog puta na oko 27 000 svetlosnih godina od nas u istom smeru, a novootkrivene Cefeide su na udaljenosti od 37 000 svetlosnih godina.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 10:42 pm; ukupno mijenjano 5 put/a.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin ned svi 31, 2015 11:01 pm

eso1503sr

28. JANUAR 2015.
U CELJUSTIMA ZVERI - VLT SNIMIO KOMETSKU GLOBULI CG4

Poput zjapećih usta džinovskog nebeskog stvorenja, kometska globula CG4 preteće sija na novoj slici ESO-ovog Veoma velikog teleskopa. Iako na ovoj slici deluje kao velika i sjajna, ova nebula je zapravo bleda, što amaterskim astronomima otežava njeno posmatranje. Tačna priroda CG4 objekta i dalje je misterija.

Godine 1976. nekoliko izduženih kometolikih objekata su primećeni na slikama sa britanskog Šmit teleskopa u Astraliji. Zbog njihovog izgleda dobili su naziv kometske globule iako nemaju ništa zajedničko sa samim kometama. Svi se nalaze u velikom oblaku sjajnog gasa koji se zove Gum maglina. Imali su guste, tamne, prašnjave "glave" i dugačke, blede repove, koji su se prostirali u suprotnom pravcu od ostatka supernove Vela, koji je u centru Gum magline. Iako se ovi objekti nalaze relativno blizu, astronomima je trebalo dosta vremena da ih uoče zbog njihovog slabog sjaja.

Na novoj slici može se videti objekat CG4, često nazivan i Ruka Boga i predstavlja jednu od ovih kometskih globula. Nalazi se na oko 1300 svetlosnih godina od Zemlje u sazvežlju Krma (lat. Puppus).

Glava CG4 objekta, deo koji se vidi na slici, liči na glavu džinovske zveri sa prečnikom od 1.5 svetlosne godine. Rep globule se širi na dole i nije vidljiv na slici, a njegova dužina iznosi osam svetlosnih godina. Za astronomske standarde i razdaljine ovo je jedan relatvno mali objekat.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1503a

Upravo mali prečnik je jedna od osnovnih odlika kometskih globula. Sve globule ovog tipa koje su do sada pronađene su izolovani, relativno mali oblaci neutralnog gasa i prašine unutar Mlečnog puta, koji su okruženi toplim, jonizovanim materijalom.

Glava CG4 objekta predstavlja gust oblak gasa i prašine, vidljiv jedino zahvaljujući svetlosti obližnjih zvezda koja ga obasjava. Zračenje koje emituju ove zvezde postepeno uništava glavu globule i erodira sitne čestice koje rasipaju zvezdanu svetlost. Bez obzira na to, prašnjasti oblak CG4 i dalje sadrži dovoljno gasa da se od njega napravi nekoliko zvezda veličine Sunca, i zaista, CG4 je region aktivnog formiranja zvezda, verovatno pokrenutog zahvaljujući zračenju zvezda koje "napajaju" Gum maglinu.

Razlog zbog kojeg CG4 i druge kometske globule imaju svoju specifičnu formu je i dalje otvoreno pitanje među astronomima i za sada postoje dve teorije koje daju odgovor. Kometske globule, samim tim i CG4, bi mogle biti po poreklu sferne magline koje su doživele neki poremećaj i zadobile novu, neobičnu formu usled uticaja obližnje supernova eksplozije. Drugi astronomi predlažu teoriju da su kometske globule oblikovane zvezdanim vetrovima i jonizujučim zračenjem vrelih, masivnih OB zvezda. Ovaj uticaj bi pre svega trebao da dovede do formacije koje se bizarno (ali sasvim odgovarajuće) nazivaju slonovske surle, koje bi zatim evoluirale u kometske globule.

Da bi saznali više, astronomi moraju da odrede masu, gustinu, temperaturu i brzinu kretanja materijala unutar globula. Ove karakteristike mogu se odrediti merenjima molekularnih spektralnih linija koje su najdostupnije na milimetarskim talasnim dužinama - baš onim na kojima radi Atakama veliki milimetarski/submilimetarski teleskop ALMA.

Slika nam dolazi sa ESO programa kosmičkih dragulja, koji ima za zadatak dasnimi objekte koji su interesantni, intrigantni ili vizuelno privlačni, koristeći se ESO teleskopima, uobrazovne i naučno popularne svrhe. Program koristi vreme na teleskopima koje se ne može iskoristiti u posmatračke naučne svrhe. Svi prikupljeni podaci mogu biti prilagođeni za korišćenje i u načune svrhe i dostupni su astronomima preko ESO naučne arhive.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 10:35 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Admin čet svi 07, 2015 2:15 am

eso1502sr

14. JANUAR 2015.
NOVI LOVAC NA VANSOLARNE PLANETE NA PARNALU


NGTS (engl. The Next-Generation Transit Survey) teleskop po prvi put je vršio posmatranja sa ESO Paranal opservatorije u severnom Čileu. Ovaj projekat će tragati za tranzitnim vansolarnim planetam - planetama koje prelaze ispred svojih matičnih zvezda i samim tim uzrokuju neznatno zatamnjenje njenogsjaja, što se može detektovati instrumentima visoke osetljivosti. Teleskop će biti fokusiran na potragu za planetama veličine Neptuna, kao i manjim planetama prečnika dva do osam prečnika Zemlje.

NGTS je širokougaoni sistem za posmatranje koji čini niz od 12 antena, svaki prečnika oko 20 centimetara [1]. Velika Britanija, Švajcarska i Nemačka su udruženim snagama sagradile ovu novu opservatoriju, koja je locirana u severnom Čileu, na ESO Paranal opservatoriji i koristi izuzetne posmatračke uslove i odličnu infrastrukturu ovog lokaliteta.

“Bila nam je neophodna lokacija sa mnogo vedrih noći, sa čistim i suvim vazduhom, kako bismo mogli da obavljamo veoma precizna merenja što češće moguće – Paranal se čini najboljim mestom za tako nešto”, izjavio je Don Polako sa Univerziteta Varvik u Velikoj Britaniji, koji je ujedno i jedan od vođa NGTS projekta.

NGTS je robotizovan i kontinuirano će vršiti opservacije sjaja stotina hiljada zvezda na južnom nebu. Pretraživaće nebo u potrazi za vansolarnim planetama i dostići će nivo tačnosti određivanja sjaja zvezda koji do sada nije bio postignut uz pomoć teleskopa lociranih na Zemlji [2].

Ova neverovatna preciznost merenja sjaja u šrokom vidnom polju je tehnički veoma zahtevna, ali su sve ključne tehnologije neophodne za NGTS već bile testirane na manjiem prototipu, koji je bio u funkciji na La Palmi na Kanarskim ostrvima tokom 2009. i 2010. godine. NGTS će nastaviti uspeh takozvanog SuperWASP eksperimenta, koji za sada otkriva velike gasne džinove.

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Eso1502a

Otkrića do kojih će doći NGTS teleskop će dalje proučavati drugi veliki teleskop poput ESO Veoma velikog teleskopa. Jedan od ciljeva je da se pronađu manje planete koje su dovoljno sjajne, s obzirom na masu koju imaju, kako bi se mogle preciznije meriti. Ovo će omogućiti da se tačnije odrede gustine planeta, što će nam za uzvrat dati informacije o tome kakav je unutrašnji sastav tih planeta. Biće takođe moguće da se ispitaju atmosfere tih planeta dok su u tranzitu. Tokom tranzita, deo svetlosti sa zvezde prolazi kroz atmosferu planete, što u slučaju da planeta ima atmosferu naučnicima daje mali, ali značajan trag. Do sada, samo je nekoliko ovako delikatnih opservacija bilo obavljeno, ali će NGTS sada omogućiti veći broj potencijalnih meta.

Ovo je prvi teleskop na Paranal opservatoriji kojim ne upravlja ESO. Nekoliko teleskopa koji rade po sličnom režimu nalaze se na La Sija opservatoriji. Podaci NGTS teleskopa će biti skladišteni u ESO arhivama i biće dostupni naučnicima širom sveta tokom decenijama koje dolaze.

Piter Vitli, jedan od vođa NGTS projekta sa Univerziteta u Varviku, zaključuje: “Veoma smo uzbuđeni što naša potraga za malim planetama oko zvezda u susedstvu počinje. Otkrića koja će NGTS načiniti, kao i prateća posmatranja sa Zemlje i svemira, predstavljaće značajne korake u našem poduhvatu da proučavamo astmosfere i sastav malih planeta kao što je Zemlja”.

NGTS konzorcijum čine: University of Warwick, UK; the Queen’s University of Belfast, UK; the University of Leicester, UK; the University of Cambridge, UK; Geneva University, Switzerland i DLR Berlin, Germany



Beleške
[1] NGTS teleskopi su modifikovana verzija komercijalnih malih teleskopa visokog kvaliteta, koje je proizveo Astro Systeme Austria (ASA). NGTS kamere su modifikovane ikon-L kamere koje proizvodi Andor Technology Ltd (http://www.andor.com), koje sadrže CCD čipove proizvođača e2v (http://www.e2v.com).

[2] NASA misija Kepler ima kamere visoke osetljivosti kada je merenje promene sjaja u pitanju, ali pokriva mnogo manje površine neba. Širokougaono vidno polje NGTS teleskopa će omogućiti pronalazak sjajnijih primera malih planeta koje posle dodatno treba proučavati.


Zadnja promjena: Admin; sri lip 03, 2015 12:03 am; ukupno mijenjano 1 put.

Admin
Admin

Broj postova : 109
Join date : 26.01.2015

https://eso-info.forumotion.com

[Vrh] Go down

NAUCNA SAOPSTENJA 2015. - Page 2 Empty Re: NAUCNA SAOPSTENJA 2015.

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Stranica 2 / 2. Previous  1, 2

[Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.